Aleksandar Dugin tvrdi da retorika Donalda Trampa mijenja američku političku scenu, igrajući na sve veće nezadovoljstvo zbog destruktivne, ratnohuškačke spoljne politike demokrata, dok se Kamala Haris, lišena vizije i harizme, muči pri svojim pokušajima povezivanja sa sve razočaranijim biračima.
Nedavni pokušaji hakera povezanih sa Demokratskom strankom da prekinu intervju između Donalda Trampa i Ilona Maska ukazuju na nešto dublju stvarnost savremene američke politike: Trampove riječi posjeduju izuzetnu snagu, sposobnu da poremeti političku ravnotežu.
Konkretno, njegova retorika ima poseban uticaj kod ključne trećine neodlučnih birača od kojih zavisi ishod narednih izbora. To je biračko tijelo koje demokrate, predvođene sve opterećenijom Kamalom Haris, nisu uspjele da pridobiju.
Odlučna podrška demokrata ratu protiv Rusije, pa čak i zagovaranje njegovog intenziviranja, stavlja ih u sukob sa širom američkom javnošću koja želi da se fokus prebaci na unutrašnja pitanja.
Tramp, sa svojim nevjerovatnim političkim instinktom, prepoznao je ovaj raskorak, upućujući svoju poruku većini Amerikanaca koji su umorni od uzaludne i destruktivne spoljne politike zemlje.
Time je, izgleda, pronašao ključ za taj suštinski neodlučan dio biračkog tijela: poziv da se napusti sumnjiva težnja za globalnom dominacijom i da se umjesto toga usmjeri pažnja na probleme unutar same Amerike.
Ovaj strateški zaokret Trampa, naročito njegov stav prema Rusiji i predsjedniku Vladimiru Putinu, predstavlja značajno odstupanje od pristupa trenutne administracije.
Tramp smjelo tvrdi da je mir sa Rusijom ne samo neophodan već i da ga je potrebno hitno uspostaviti. Podrška Bajdenove administracije Ukrajini i ratu protiv Rusije bila je, prema Trampu, ogromna greška. Ovaj sukob je samo učvrstio antiamerički savez između Rusije i Kine, gdje je Kina predstavljena kao najveća prijetnja.
Stoga Tramp smatra da je imperativ napraviti mir sa Rusijom, udaljiti je od Kine i koncentrisati se na rješavanje hitnih unutrašnjih kriza koje muče Sjedinjene Države.
Trampova retorika sve više utiče na obične Amerikance, one koji nisu duboko ukorijenjeni u ideološkim rovovima dvije dominantne političke stranke.
Njegovi predizborni govori postaju sve jasniji i glasniji, a ono što prosječan Amerikanac čuje nije partijska propaganda, već poruka koja je veoma razumljiva, koja se tiče njihove svakodnevnice i budućnosti nacije.
Istraživanja javnog mnjenja podržavaju ovo gledište. Upad ukrajinskih nacionalista u rusku Kursku oblast, događaj koji je Kamala Haris u početku pokušala da prikaže kao značajnu pobjedu, nije uspio da poboljša njen politički rejting.
Nakon kratkog pokušaja da ovo predstavi kao prekretnicu, Harisova je brzo odustala od te teme, shvativši da američki birači nisu zainteresovani niti podržavaju takve nesmotrene provokacije.
Moralna spremnost američkog naroda za direktnu konfrontaciju sa nuklearnom silom očigledno nedostaje. Ipak, Harisova ne može sebi priuštiti povlačenje podrške Kijevu, iako je tokom svog mandata uglavnom bila tiha po tom pitanju, prepuštajući Bajdenu ulogu glavnog zagovornika rata. Njeno ćutanje je bilo proračunat potez kako bi umirila ljevičarske pacifiste unutar sopstvene stranke.
Sada se, međutim, nalazi u poziciji gdje ne može da ćuti, niti može da ostvari predizbornu prednost nastavljajući da podržava rat koji većina Amerikanaca smatra uznemirujućim i irelevantnim.
U međuvremenu, Tramp i njegov tim pažljivo prate ove događaje, usavršavajući svoju retoriku kako bi naglasili neophodnost završetka ovog sukoba.
Trenutna politička scena otkriva još jedan zanimljiv fenomen: gotovo potpuno nestajanje Džoa Bajdena iz javnog diskursa. Kao da je Amerika zaboravila da uopšte ima predsjednika. Vremešni Džo je iščezao iz nacionalne svesti, čak i prije nego što je zvanično završio predsjednički mandat. Ovaj vakuum je i simptom i posljedica dublje bolesti unutar američkog političkog sistema.
Kamala Haris, koja je iskočila u prvi plan zbog Bajdenovog odsustva, kroz svaki svoj javni nastup otkriva ograničenost svojih liderskih sposobnosti. Njeni govori su prepuni banalnosti, izgovarani sa ispraznim osmijehom, bez ikakve suštine ili uvjerenja.
Ona se osmjehuje kako bi popunila prazninu gdje bi trebalo da bude smisleni diskurs, što je navika koja naglašava njenu intelektualnu plitkost.
Dok su Amerikanci navikli na lažne osmijehe i površnu prijatnost svojih političkih elita — umjetnost usavršenu u društvu koje je opsjednuto izgledom — Kamalina nedostatnost postaje upečatljivo očigledna kada se uporedi sa figurom kao što je Tramp. Uprkos svim njegovim manama, Tramp posjeduje određenu retoričku moć, jasan stav i koherentnu viziju — osobine koje Harisova, sa oslanjanjem na unaprijed pripremljene fraze i nervozni osmijeh, apsolutno ne posjeduje. U političkom nadmetanju protiv figure kao što je Tramp, njene mane postaju očigledne.
U ruskom kontekstu, Haris bi bila odbačena kao “dura”. Međutim, moderni engleski nema tačan ekvivalent za ovaj termin. „Glupača“ ne prenosi u potpunosti suštinu, a „budala“ evocira drugačiju vrstu naivnosti, gotovo simpatičnu u svojoj jednostavnosti. Harisova nije ni jedno ni drugo. Ona je lukava i proračunata, ali u konačnici budalasta — paradoks koji prkosi lakom prevođenju. Termin „lažnjak“ možda je najbliži, označava budalu prerušenu u nešto kompetentnije, falsifikat. Harisova je zaista falsifikat: lažna Amerikanka, lažna Indijka, lažna Haićanka, a prije svega, lažna zastupnica demokratije. Druga reč, „glupača,“ takođe bi mogla odgovarati, ne u benignom smislu nekoga ko bi mogao nešto da nauči ako se potrudi, već u svom dubljem značenju — nekoga čija površna domišljatost prikriva dublju, nepopravljivu glupost.
Kao zaključak možemo istaći da, dok Amerika juri prema sledećim izborima, kontrast između Trampa i Haris ne može biti očigledniji. Tramp, sa svojim populističkim nastupom i strateškom jasnoćom, koristi se dubokim nezadovoljstvom pravcem u kojem Amerika ide.
S druge strane, Harisova je oličenje praznine trenutnog demokratskog rukovodstva, zarobljena u sopstvenim kontradikcijama i nesposobna da ponudi uvjerljivu viziju budućnosti.
Dok Tramp usavršava svoju poruku, fokusirajući se na potrebu za mirom u inostranstvu i obnovom kod kuće, američko biračko tijelo počinje da sluša.
U tome možda leži pravi izazov za demokrate: bore se protiv Trampa, ali i protiv rastuće spoznaje među Amerikancima da je njihovoj zemlji potreban drugačiji put — onaj koji ni Bajden ni Harisova nisu sposobni da ponude.
Piše: Rade Pajkanović
Izvor: Identitet.live