Pisac Nenad Gugl ocijenio je važnost čuvanja identiteta koga čovjek najbolje postaje svjestan kada pogleda u prošlost i kada se ugleda na pretke.
Razgovaramo nakon predavanja koje ste održali u hramu u Mariboru, našim ljudima iz dijaspore, koliko je važno da naši ljudi u dijaspori sačuvaju svoj identitet?
-Identitet je bitan zato što iz njega proizlaze navike i naše ponašanje, a iz ponašanja proizlaze rezultati. Vi kad ste svjesni svog identiteta, vi sebi nešto dopuštate a nešto ne dopuštate. Mi kao srpski narod imamo ogroman identitet koji treba da baštinimo, naši preci su bili veliki i svijetli ljudi, ljudi koji su bili bliski Bogu. Od njih treba mnogo da naučimo i da slijedimo njihove korake.
Pomenuli smo da se predavanje održalo u hramu, koliko je važna uloga Srpske pravoslavne crkve u čuvanju identiteta naših ljudi van matice?
-Obilazeći dijasporu primjetio sam da je Srpska pravoslavna crkva tačka oslonca u očuvanju tog identiteta. Ipak, nije bitno da samo imamo taj identitet u jednom nacionalnom smislu, važno je i zbog našeg načina života. Srpska pravoslavna crkva prije svega je jedna zvijezda vodilja i jedan brod u kome savremeni čovjek može da prođe kroz ogromne oluje bez straha da će biti povrijeđen. To je suština i uloga naše crkve.
Na proputovanju kroz dijasporu sreli smo naše ljude koji su jako uspješni i koji su za jako kratko vrijeme ostvarili značajne rezultate. Da li je to naša autentičnost i kako ostati svoji u svijetu?
-Ja bih se opet vratio na pretke, imate jednu pjesmu gdje govori jedan Srbin i kaže “meni se istok i zapad ljube, moji su preci svetci, potomci, oslonci”. Naši su preci svetci od Nemanjića. Zahvaljujući pretcima možemo da ostvarimo velike rezultate u sadašnjosti ako se povežemo s njima. Mi smo od njih naslijedili kreativnost, mi smo jedan snalažljiv narod koji se lako i brzo snalazi, ali ima i veliko srce i um. Ipak, ne treba sve idealizovati, kako kaže Ljuba Simović “ko se iz čovjeka ne penje u Boga silazi u zvijer”, tako da čovjek ima potencijal da bude kao Bog a može biti i na mnogo nižem stupnju. Mi smo narod velikog srca i imamo potencijal da budemo bogoliki, što smo mnogo puta u istoriji i pokazali.
Da li to znači da je naša uloga u spajanju kandila i durbina, nauke i duhovnosti?
-Naravno, to je jedna cjelina koja pruža nevjerovatne rezultate i samo onaj čovjek koji nije dovoljno svjestan i pametan bi odbacio nešto od toga. Sklapanje u cjelinu tih dragulja koji su nama dostupni, a to su i kandilo, olovka, durbin… stvari koje trebamo da sklapamo u našem životu i da se vodimo njima.
Upravo jedna od novih stvari i modernih su društvene mreže čiju pozitivnu primjenu smo večeras mogli vidjeti, pet stotina kilometara od mjesta gdje živite ljudi su čuli za Vas, znaju teme o kojima pišete i govorite i bila je puna sala. Da li je to jedan od primjera spajanja modernog i tradicionalnog?
-Išao je Dositej Obradović Svetom Gorom i naišao na štap u dragom kamenu koji se presijava na suncu, priđe da uzme štap i kad ponovo pogleda učini mu se da to nije štap nego zmija koja se podigla i koja hoće da ga ugrize za ruku. On na kraju nije znao da li je to štap s kojim može da se odbrani u životu ili je to zmija koja želi da ga pojede. To su i društvene mreže, dragocjen štap sa dragim kamenjem koji se presijava i s kojim se možete braniti od ne znanja ili koristiti kao putokaz, ali nažalost to je mnogo češće zmija koja ugrize čovjeka za srce i um i pojede ga cijelog.