„U onim epohama u kojima se najviše vrijednosti života – naš mir, nezavisnost, osnovna prava, sve ono što čini naše postojanje čistijim, ljepšim, sve ono što to postojanje opravdava – prinose na žrtvu demonu koji obitava u desetak fanatika i ideologa, svi problemi čovjeka koji se plaši za svoje čojstvo svode se na isto pitanje: kako ostati slobodan?“ – Štefan Cvajg, ”Montenj”
U eri etatizma, kriza je opasno vrijeme za one koji cijene slobodu. Jer sa društvom kratkovidno fokusiranim na nominalnu prijetnju krize, drakonski zakoni koji ograničavaju slobodu se olako donose. Ono što čini stvar još gorom je to što će stanovništvo koje je obuzeo strah često dobrovoljno predati svoje slobode za obećanje neznatno veće sigurnosti. Što se tiče Zapada, ili konkretno SAD-a, dovoljno je osvrnuti se na krizu iz 2001. godine (teroristički napad na kule bliznakinje) kako bismo vidjeli ovaj obrazac na djelu. Pad kula označio je simboličan uspon moderne nadzorne države, zadajući smrtni udarac mnogim građanskim slobodama. Ipak, kriza koja se odigrava danas – počevši od Woke pokreta, preko virusa, pa sve do ratova koji su uslijedili nakon pandemije – ima potencijal da nanese daleko veću štetu u pogledu ljudske slobode.
Vlade širom svijeta su reagovale na način koji je razotkrio njihovu suštinu, a za koju su mnogi i ranije sumnjali da postoji: živimo u takozvanoj ‘’jednopoteznoj’’ tiraniji. A to znači da je tehnički i birokratski aparat većine modernih država uvijek spreman za hitni prelazak na totalitarni način djelovanja. Ograničenje kretanja, društvene interakcije, stroga kontrola poslovanja, komšije ohrabrene da potkazuju jedni druge, neprestana paternalistička propaganda, i tako dalje; i dodavši na sve to već nametljivu državu, dobijamo jedan oblik totalitarizma u akciji.
Neki mogu reći da teška vremena zahtijevaju strožije mjere, ali svi totalitarni režimi koriste tvrdnju o teškim vremenima kako bi opravdali svoje propise. Međutim čak i ako je ovo vrijeme zaista drugačije i sudbina čovječanstva donekle počiva na nametanju totalitarne vlasti, onda se postavlja pitanje kada ćemo se, i u kom stepenu, vratiti u ona vremena koja sadašnje sile ne smatraju teškim? Možda će se ova prijetnja povući, ali šta je sa sljedećom prijetnjom, i šta je sa potencijalom za one krize koje mogu biti proizvedene kako bi nam ulile strah u cilju manipulicije? Da li smo kao društvo dovoljno pronicljivi da uočimo razliku? Hoće li nas mediji upozoriti na ovu opasnost?
Jer istorija je prepuna primjera kako se strah koristi kao oružje i u cilju manipulicije drugima, ili kako piše britanska istoričarka i akademik Džoana Burk u svojoj knjizi ”Strah”:
“…strahom manipulišu brojne organizacije, sa ulogom da se on i poveća, dok istovremeno obećavaju da će ga iskorijeniti. Strah šire bogate i moćne interesne grupe koje zavise od toga da li ćemo ostati uplašeni. Teolozi, političari, mediji, ljekari i psiholozi zavise od našeg straha. Uprkos proliferaciji diskursa o strahu, njegovo iskorjenjivanje nikada nije ozbiljno prihvaćeno: cilj je bila zamjena diskursa koji inspirišu strah, a ne njegovo uništenje”.
Ipak, kriza predstavlja vrijeme i opasnosti i prilika, i dok bi opasna strana ove medalje trebalo da bude jasna onima koji njeguju slobodarsku tradiciju, šta bi onda mogle da budu te prilike? Sam ovaj zadah totalitarizma trebalo bi da posluži kao prijeko potreban poziv za buđenje. Ako cijenimo slobodu, onda je u trenucima kada naša društvena sloboda umire ključno da ponovo potvrdimo onu vrstu slobode koja je (još) uvijek pod našom kontrolom, našu psihološku slobodu.
Psihološka sloboda je kognitivno stanje koje podrazumijeva prepoznavanje da nečija vlada, ili bilo koja druga organizacija sa alatima za ugnjetavanje, može ograničiti našu sposobnost da preduzimamo određene fizičke radnje, ali da ne može ograničiti naše sposobnosti da mislimo svojom glavom, da sami biramo šta je ispravno a šta pogrešno, i koliko god je moguće da se ponašamo u skladu sa našim samoizabranim uvjerenjima.
„Ja u lancima? Možeš mi vezati nogu, ali moju volju čak ni sam Zevs ne može da savlada” – Epiktet
Ili kako je to rekao Radjard Kipling:
„Pojedinac je oduvijek morao da se bori da ne bude preplavljen od strane plemena. Ako pokušate, često ćete biti usamljeni, a ponekad i uplašeni. Ali nijedna cena nije previsoka za privilegiju posjedovanja sebe.” – R. Kipling, ”Intervju sa besmrtnikom”
U politički neslobodnom svijetu potvrđivanje naše psihološke slobode ne zahtijeva da otvoreno razobličavamo nemoralne državne zakone. Jer, iako građanska neposlušnost može biti efikasno oruđe za borbu protiv tiranije, to se mora učiniti kada za to dođe vrijeme. Naprotiv, ono na šta se tvrdnja o psihološkoj slobodi svodi je posvećenost njegovanju onoga što se zove naša moralna autonomija, kao sredstvo za poboljšanje sopstvene ličnosti u cilju našeg doprinosa vraćanju slobode u neslobodni svijet:
„Autonomija je atribut osobe koja se bavi svijetom kao aktivna, razumna i svjesna ličnost’’ – Frenk Furedi, ‘’O toleranciji’’
Ili kako mađarski profesor sociologije Furedi dalje objašnjava:
”…autonomija obezbjeđuje sredstva kroz koja ljudi ostvaruju svoj potencijal i razvijaju svoj karakter. Mogućnost da se ponašaju i izražavaju u skladu sa svojim sklonostima, iskustvom i mišljenjem omogućava ljudima da razviju osjećaj sopstva i da steknu spoznaju o tome gdje se nalaze u odnosu na druga ljudska bića. Kroz sposobnost samostalnog donošenja odluka pojedinci se uče preuzimanju odgovornosti za svoje postupke i razvijaju sposobnost da preuzmu i određenu mjeru odgovornosti za dobrobit svojih sugrađana”.
Moralna autonomija uvijek promoviše život u svim mogućim uslovima, ali je posebno važna u vremenima društvenih preokreta i brzih promjena. Ako se ova kriza pokaže dovoljno snažnom da suštinski preuredi strukturu našeg društva, mnogi od nas će uskoro otkriti da je način života koji smo do sada vodili potpuno ‘’zastario’’.
”Promijeni se ili nestani” je moto vrlog novog svijeta, i ukoliko nismo voljni da preuzmemo odgovornost za sopstvenu budućnost, da djelujemo autonomno i da njegujemo osobine koje autonomija zahtijeva, kao što su radoznalost, samostalno učenje, spremnost da preuzmemo rizik i otvorenost za nova iskustva, onda je jedina alternativa da svoj život stavimo u ruke drugog. Kako državna moć raste i kako vlade postaju sve više paternalističke, mnogi se ljudi obraćaju političarima i birokratama da se pobrinu za njih, i baš zato je prijeko potrebno preduzeti korake koji u prvi plan ističu sopstvenu odgovornost, jer kako Jung objašnjava:
„Sve veća zavisnost od države je sve samo ne zdrav simptom, i to znači da je cjelokupan narod pristao da postane stado ovaca, stalno se oslanjajući na sposobnost pastira da im pronalazi dobre pašnjake. Pastirski štap se ubrzo pretvara u onaj čelični, a pastiri se pretvaraju u vukove… Svaki čovjek koji još uvijek posjeduje instinkt samoodržanja savršeno dobro zna da bi ga samo prevarant oslobodio odgovornosti…[oni] koji obećavaju sve sigurno neće ispuniti ništa, a svako ko obećava previše se već nalazi u iskušenju da upotrijebi zla sredstva da bi ispunio svoja obećanja”. – Karl Jung, ”Civilizacija u tranziciji”
Jačanje naše moralne autonomije ne tiče se samo opstanka u svijetu koji se brzo menja, već je to takođe neophodno ako želimo da učestvujemo u zadatku koji su mnogi filozofi smatrali najuzvišenijim ljudskim ciljem – a to je samoostvarenje. Samoostvarenje, ili ono što se svodi na otkrivanje unutrašnjih potencijala dok težimo da postanemo cjelovitija verzija sebe, zahtijeva vježbanje naše moralne autonomije, jer kao što je Fridrih Niče rekao:
„Niko ne može za vas sagraditi most da pređete rijeku života, niko osim vas samih. Postoji, sigurno, bezbroj puteva, mostova i polubogova koji bi vas prevezli preko te rijeke; ali samo po cijenu vas samih; založili biste sebe i izgubili se“.
U slobodnom društvu, ljudi su skoro primorani na zadatak samoostvarenja, ali kako se društvo sve više približava potpunoj državnoj kontroli, samoostvarenje postaje mnogo izazovnije kako se naše mogućnosti za kultivisanje i izražavanje potencijala smanjuju. Ova činjenica je navela Aleksandra Solženjicina da opiše totalitarizam kao „zemlju ugušenih mogućnosti”. (Aleksandar Solženjicin, ”Arhipelag Gulag”) Ali iako se samoostvarenje pokazuje težim u uslovima ekstenzivne državne kontrole, težina zadatka ne smije biti izgovor da se to izbjegne, već treba da prepoznamo istinitost Jungovih riječi „da čovjek raste sa veličinom svog zadatka.” (Karl Jung, ”Sabrana djela”) Postati muškarac ili žena koji nastavljaju da se samoostvaruju suočeni sa sve kontrolisanijim i konformističkijim svijetom, jedan je od najvećih zadataka kojem se možemo posvetiti, i to je zadatak koji može ispuniti naš život smislom i svrhom koja nam je potrebna za procvat, jer kako je rekao Štefan Cvajg:
„Samo onaj čija je duša u previranju, koji je prinuđen da živi u epohi u kojoj rat, nasilje i ideološka tiranija ugrožavaju život svakog pojedinca, a čija je najdragocjenija vrijednost sloboda duše, može znati koliko je potrebno hrabrosti, iskrenosti i odlučnosti da bi ostao vjeran svojoj unutrašnjosti u ovim vremenima divljanja krda. Samo on zna da nijedan zadatak na zemlji nije teži od očuvanja svoje intelektualne i moralne nezavisnosti, i to neokaljane, usred masovnog haosa i kataklizme. Tek kada pretrpi nužnu dozu sumnje i očaja u sebi, pojedinac može zauzeti poziciju čvrstog stajanja usred svjetskog pandemonijuma”.
Potvrđivanje naše moralne autonomije i udvostručavanje naše psihološke slobode nosi sa sobom prednosti koje prevazilaze samo lični nivo. Jer, birajući da zadržimo svoj status slobodnog čovjeka, i nastojeći da se ponašamo na način koji to odražava, postajemo sila koja gura svijet u pravcu slobode. Jer suprotno onome što etatistička propaganda tvrdi, sloboda nam se ne može nametnuti odozgo, niti se ona stvara ili uništava u glasačkoj kutiji.
Sloboda se pojavljuje na društvenom nivou kada dovoljno ljudi prepozna njenu vrijednost i preoblikuje svoje živote u skladu s tim, ili kako američki profesor Batler Šefer objašnjava:
„Vi i ja ne možemo vratiti civilizaciju u red ni preuzimanjem političke moći, ni napadom na nju, već udaljavanjem od nje, preusmjeravanjem fokusa sa mermernih hramova i zakonodavnih organa na vođenje našeg svakodnevnog života. Red kreativne civilizacije će se pojaviti na isti način na koji se on manifestuje kroz ostatak prirode:
neće doći od onih koji od sebe prave vođe, već od međusobne povezanosti pojedinaca koji slijede svoje sopstvene interese’’ – Batler Šefer, Čarobnjaci iz Ozimandije
Srećom, pomak u društvu ka većoj slobodi ne zahtijeva čekanje da većina prepozna njene vrijednosti. Kao što studije o spontanom redu i haotičnim sistemima tvrde, pojava novog poretka zahtijeva samo dostizanje tačke preokreta, a to može biti ostvareno djelovanjem malog broja ljudi u bilo kom sistemu.
U društvenom smislu, to se može zamisliti na sljedeći način: u sredini imate veliku masu muškaraca i žena, takvi pojedinci ne posjeduju sopstveni pogled na svijet niti se kritički osvrću svoj sistem vrijednosti, oni samo usvajaju ono što vide kao najcjelishodnije.
Na jednoj strani ovog ljudskog stada imate one koji žele da ih kontrolišu – gladne moći koji se trude da postoji ‘’jaka’’ država i koji su motivisani da drže ljude u uvjerenju da širenje državne moći predstavlja društveni napredak i da su državna rješenja jedina moguća. Na drugoj strani stada imate one koji cijene slobodu i koji shvataju da je ljudski napredak usko povezan sa prisustvom slobode.
Trenutno je jezičak na vagi u velikoj mjeri naget ka etatističkim idejama jer je većina ljudi zaboravila, ili možda nikada nije nije ni poznavala, ogromnu vrijednost slobode. Ipak, kao što istorija pokazuje, plima se može vratiti ka slobodarskim tekovinama, ali će se to dogoditi samo ako dovoljno ljudi održi plamen slobode i u najmračnijim časovima:
„Veliki događaji svjetske istorije su, u suštini, duboko nevažni“, piše Jung. „Na kraju krajeva, suštinska stvar je život pojedinca. Samo to čini istoriju, samo tu se najprije dešavaju velike transformacije, a cjelokupna budućnost, čitava istorija svijeta, na kraju se pojavljuje kao gigantski zbir svih tih skrivenih izvora u pojedincima. Čak i u našim najličnijim i najsubjektivnijim sferama života, mi nismo samo pasivni svjedoci svog doba, i njegovi tragični junaci, već i njegovi kreatori. Mi sami oblikujemo svoju epohu.” – Karl Jung, Značenje psihologije za savremenog čoveka
Autor: Rade Pajkanović
Izvor: Identitet.live